13.2.2014.(7450.)
Dobro jutro i ugodan dan,
OBRANA OD POPLAVA mora se provoditi iz RH proračuna, a ne iz EU-ovih “fondova” – EU je pod drugim imenom bio agresor na Slavenski RH u Drugom svjetskom ratu, a i danas se želi proširiti na Slavensku RH, uz pomoć Manjina – Nacionalista.
BiH, RH, UKRAJINA: EU i Srbija se ni jučer nisu uspjele proširiti na BiH i RH !
POSTOJNA, KOPAR: Slovenija se ni jučer nije povukla iz Slavenske Zapadne Istre, iako je poražena i u Drugom svjetskom ratu, kao i u Domovinskom ratu.
BiH “RS”, BOKA KOTORSKA, VOJVODINA: Srbija se ni jučer nije povukla iz BiH “RS”, niti iz Vojvodine, a Crna Gora se nije povukla iz Boke, mada su poražene i u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu.
DNEVNIK 2: BiH NAPALA I TURSKA: Novinar Josip Šarić (Dnevnik 2) je točno primijetio kako Turska u Turskoj prosvjede zabranjuje, dok se u BiH zalaže za prosvjede ?! –
To je još jedan dokaz “vječnog” saveza Zapada i Turske – naravno da se Turska želi obračunati s BiH Slavenskim Ijekavcima, naravno da želi opet 90.-te.
Bekir Izetbegović, SDA, koji je pozvao Turskog premijera, očito se isto želi obračunati sa Ijekavskim BiH Slavenima, jer se, kao i Srbija, jako boji politike “jedan čovjek-jedan glas”, iz razloga što su BiH Slavenski Ijekavci brojniji od Bošnjaka i Ekavskih Hrvata i Srba (“tri konstitutivna naroda”) – pretpostavljam kako ni u Ustavu BiH nije naveden Ijekavski Slavenski BiH Narod kao Većinski narod, nije naveden uopće, kao što što nema Ijekavskih RH Slavena u RH Ustavu, a tako, pretpostavljam, niti u Ustavu Slavenskog Ijekavskog RF-a nema Ijekavskih RF Slavena (IZBRISANI NAROD) ?!
ZASJEDANJE SABORA, POZICIJA, OPOZICIJA: Tko izgubi na izborima nema pravo sjediti u Saboru, Gradskim i Županijskim skupštinama i Vijećima, nema pravo na plaće iz Proračuna.
Kod nas je to itekako potrebno, jer Opoziciju čine Monarhisti-Nacionalisti, koji s Privatnim sektorom otimaju Dobit poduzećima, i ne ulažu ga za Industrijalizaciju i Društveni, socijalni razvitak, koji se Republikancima i UN-u suprotstavljaju s Biblijom, “demokracijom” i “tranzicijom”.
ZASJEDANJE SABORA: REPUBLIKA I MONARHIJA
Na raspravi o izvještaju Zavoda za mirovinsko osiguranje zastupnik SDP-a Nenad Stazić je ustvdio kako je HDZ nemilosrdno bacao u penziju sve koji nisu Hrvati, sve koji su “komunjare”, a potom je preuzimao poduzeća, čiji su se radnici borili protiv Agresora, prisvojio si nekretnine, i radnike koji su se vratili s ratišta otjerao u penziju – toj se replici suprotstavio zastupnik HDSSB-a Dražen Đurović, koji je, ne ulazeći u polemiku sa zastupnikom Nenadom Stazićem, ustvrdio kako je “demokracija” došla na vlast, i kako se provodi “tranzicija” – tom se govoru suprotstavio Đurovićev stranački kolega Boro Grubišić, osudivši privatizacije!
ZASJEDANJE SABORA: PRORAČUN I ZAKLADE
IZVJEŠTAJ “Hrvatske zaklade za znanost” akademika Vretenara podržao je i zastupnik SDP-a Domagoj Hajduković, kao i samu zakladu kao takvu, mada je u raspravi nakon izvještaja “Nacionalnog vijeća za znanost”, a taj je izvještaj prethodio izvještaju “Hrvatske zaklade”, jako iskritizirao ZAKLADE kao takve, jer one previše ulažu u nekretnine …, a premalo za znanstvene projekte – poslije se je predomislio, i branio zaklade kao takve – sve treba plaćati iz Proračuna, u ovom slučaju iz Ministarstva za obrazovanje.
USKOK ZA KORUPCIJU OPTUŽIO “LOKALNE ŠERIFE” !
ŠKOLE I POMOĆNO OSOBLJE, SPREMAČICE, DOMARI, KUHARI, PRIVATNI SEKTOR: Vlada planira pomoćno osoblje prebaciti u “privatni sektor”, a tome se protive sindikalisti Spomenka Avberšek i Željko Stipić !
NAJVEĆI PARTNERI RH: Slavenskoj RH najveći je partner BiH, a “Hrvatskoj RH” je najveći partner Slovenija – i u “Hrvatskoj RH” većinu čine Ijekavski RH Slaveni – o sastanku Saborskog odbora i zastupnika Igora Rađenovića sa Slovenskom predsjednicom Odbora za gospodarstvo Slovenskog parlamenta Alenkom Pavlic.
Zastupnica Alenka Pavlic obmanula je Javnost kako Slovenija ima more – o razvoju turizma “na jednoj i drugoj strani” ? (HTV TTXT 128/Hina) –
Slovenija je poražena od Ijekavskih Slavena i u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu, i zato se mora povući iz Postojne i Zapadne Istre, Kopra.
AZIJA (KINA, INDIJA …) JE ODUVIJEK NAJVEĆE TRŽIŠTE NA SVIJETU ! -
EU OBMANJUJE JAVNOST DA SU “NAJVEĆE TRŽIŠTE NA SVIJETU" – EU, Jose Manuel Barroso, prijeti Švicarskoj protjerivanjem Švicaraca iz EU-a i Njemačke ?! (HTV TTXT 183/HRT/Hina).
RF, UKRAJINA (BiH, RH, VOJVODINA, BOKA KOTORSKA), EU/SAD:
SLAVENSKI IJEKAVSKI RF je više puta upozorio Zapad da se ne miješa u unutrašnje poslove Ukrajine.
Svi stanovnici RF-a znaju da iza propalog državnog udara u Ukrajini stoji Zapad (a ne samo njihove tajne službe), jer to Zapad ni ne krije, jer želi uvjeriti Svijet/UN kako ima na to pravo, jer su oni “većina” (tako tvrdi Nacionalist Kličko), a nisu, već su to Ukrajinski Ijekavski Slaveni.
Sociolozi “Sveruskog instituta javnog mnijenja” uopće ne priznaju Većinski Ijekavski Slavenski RF narod, već priznaju samo Ekavske Ruse/Rose ?! -
Ni u RH i u BiH, kao ni u Boki Kotorskoj i Vojvodini Ijekavski Slaveni, uskoci, nisu priznati kao Narod od Manjinskih Hrvata, Srba, Crnogoraca, Bosanaca (koji žive s nama u BiH, Boki Kotorskoj i RH), a još manje kao Većina, i nema nas u Ustavu.
U nastavku prenosim što Portal “Ruski vjesnik” piše na Ijekavsko-štokavskom Slavenskom jeziku, koji jezik Portal smatra “Hrvatskim”, mada je to Slavenski jezik, jer Slaveni su Ijekavci, a Hrvati Ekavci.
Portal “Ruski vjesnik”: “Gotovo polovina Rusa smatra da iza nereda u Ukrajini stoji Zapad” (?)
13:53 10. veljača 2014.
“Većina stanovnika Rusije prati događaje u Ukrajini (73%), gotovo polovina (45%) smatra da su proteste isprovocirale zapadne tajne službe, pišu sociolozi Sveruskog instituta javnog mnijenja.”
“Prema anketi, trećina ispitanika (33%) je uvjerena da je trenutna politička situacija rezultat utjecaja različitih klanova. Još 22% smatra da je to pokušaj opozicije da izvrši revoluciju, samo 19% smatra da su događaji u Ukrajini narodni ustanak, prenosi RIA Novosti.”
“Istovremeno političku situaciju u Ukrajini pažljivo prati 26% Rusa, gotovo polovina (46%) s vremena na vrijeme nešto sazna o posljednjim vijestima. 27% ispitanika ne prati događaje.”
“Prema podacima ankete, 22% Rusa vjeruje u to da je glavni cilj sudionika mitinga i demonstracija ostavka vlade, 17% ispitanika smatraju da se organizatori masovnih nastupa bore da preotmu vlast. Svaki deset ispitanik (10%) vidi u događajima pokušaj demonstranata da utječu na odluku vlasti o integraciji s EU-om. 5% sudionika ankete smatra da je cilj demonstranata želja da se promjeni život običnih građana, 3% ispitanika smatra da demonstranti pokušavaju izraziti svoje mišljenje, te da 3% se bori za pravednost i red.” (Portal “Ruski vjesnik”, sociolozi “Sveruskog instituta javnog mnijenja).
REPUBLIKA - KOLEKTIV, MONARHIJA-“SELJAŠTVO”
Kako u RF, tako i u RH, te u BiH, Boki Kotorskoj i Vojvodini, svugdje gdje Većinu čine Ijekavski Slaveni, industrijalizacija u privredi i poljoprivredi se provodi na način da upravljači za pošten i dobar rad plaćaju pošteno i osiguravaju smještaj, kako u poduzećima, tako i u PIK-ovima (poljoprivredno-industrijskim kombinatima), tako i u Zadrugama. Manjinski Narodi, u RF-u Ekavski Rusi,Rosi i njihovi istomišljenici, poput Kozaka …, suprotstavljaju nam se sa “seljaštvom” – Feudalizmom, ne plaćajući pošteno za pošteni rad, već otimajući dobit koju je stvorio Kolektiv – takav način izaziva nemire, neslogu, netrpeljivost, i to Ijekavski Slaveni oduvijek izbjegavaju, plaćajući dobro sve zaposlenike, a ne davajući “bonuse”, koje si dijele kapitalisti – feudalci.
U RF-u se i dalje piše kako se u Prvom svjetskom ratu, nakon što su poražene Centralne sile, vodio “Građanski rat”, mada je Antanta aktivno sudjelovala u agresiji na (od 1918.) SSSR, a pomagali su joj Ruski,Roski Monarhisti i Kozaci, i zato je to i bila strana intervencija, jer su Antantu činile SAD, Velika Britanija i Francuska, a u agresiji je sudjelovala i poražena Njemačka vojska, kao “dobrovoljci”.
Evo kako o PRVOM SVJETSKOM RATU, o SSSR-u I CRVENOJ ARMIJI, O ANTANTI I CENTRALNIM SILAMA, o Kozacima (…) piše Igor Grekov, a prenosi Portal “Ruski vjesnik”:
Drugi dio:
11. veljača 2014.
Igor Grekov:
“Tihi Don Ruskog građanskog rata, ili kompleksna priča o „crvenim“ i „bijelim“ kozacima:
Ruski vjesnik predstavlja drugi dio svoje serije članaka o kozacima.
Objektivna slika sudbine kozaka u Ruskom građanskom ratu posebno je stradala od pojednostavljivanja i pretjerivanja.
A istina je, kao i uvijek, veoma kompleksna...”
“Ruski građanski rat, koji se vodio od 1918. do 1922./23., jedan je od najsloženijih i najproturječnijih perioda u povijesti Rusije, i tim prije u povijesti kozaka.
Kozaci su se našli u vrtlogu tragičnih događaja koji su uslijedili nakon Oktobarske revolucije 1917.
Oni su se u tom sukobu borili s obje strane i često su prelazili na stranu dojučerašnjeg neprijatelja, trpjeli represije trenutnog pobjednika i sami podvrgavali represijama pobijeđene.
Uz sve to treba dodati da je dosta suprotnosti i sukoba bilo i u samim redovima „bijelih“ i „crvenih“, da su se kozaci često sukobljavali sa stanovništvom, koje nije bilo kozačko, i da su zemlje sudionice Prvog svjetskog rata, tj. Njemačka i zemlje Antante, u vojnoj intervenciji na području Rusije, koristile kozake za svoje ciljeve.”
“Politička situacija u Ruskom carstvu 1917. godine iz dana u dan postajala je sve lošija.
Vojska je na zapadnim frontovima trpjela poraze i gubila kontrolu nad ljudstvom, a borbena spremnost sve je više slabila. Nakon Februarske revolucije car Nikolaj II. je abdicirao i Rusija je proglašena buržoaskom parlamentarnom republikom, no to nije bilo dovoljno da se situacija stabilizira.
Privremena vlada na čelu s Aleksandrom Kerenskim, koji je proglasio „rat protiv Njemačke do konačne pobjede“, u jesen 1917. potpuno je izgubila podršku vojske.
Tako su boljševici 7. studenog (25. oktobra po julijanskom kalendaru), praktički bez borbe, izvršili novu, socijalističku, Oktobarsku revoluciju.”
“Treba reći da je odnos većine kozaka prema novoj, „crvenoj“ vlasti krajem 1917. bio blagonaklon ili bar neutralan.
Prvi boljševički dekreti ostavili su na kozake dobar dojam, jer su im najzad, nakon dugotrajnog rata, omogućili da se vrate u svoja sela („stanice“).
Imanja običnih kozaka su, prema Lenjinovom Dekretu o zemlji, ostala u njihovom vlasništvu.
Obećano je potpuno neuplitanje u pitanja kozaštva, ako ne bude protivljenja sovjetskoj vlasti.
Boljševici ni sami nisu željeli ulaziti u konflikt s dobro naoružanim i obučenim kozačkim jedinicama.
S druge strane, radnici i seljaci (tj. staleži u čije ime je izvedena Revolucija), bili su negativno nastrojeni prema kozacima, kao i internacionalna inteligencija koja je bila na vlasti, prvenstveno zbog privilegiranog položaja kozaka i njihovog vjernog služenja caru (naime, ti isti kozaci su gušili nerede i pobune radnika, rastjerivali demonstracije i sprovodili osuđenike na robiju).
Zato su se kozački starješine u cijeloj Rusiji snažno usprotivili boljševicima i oštro odreagirali na događaje u Petrogradu. Oni su doživjeli boljševičku ideologiju kao opasnost za vlastiti opstanak, jer su shvatili da će biti svrstani među „ugnjetavače“.”
“Kaljedin i Donska Sovjetska Republika”
“Boljševicima je krajem 1917. pružila otpor glavna kozačka autonomija na Donu, a na čelo otpora stao je heroj Prvog svjetskog rata, general Aleksej Kaljedin.
On je pokušao spriječiti nadiranje „crvenih“ uz pomoć „bijele“ Dobrovoljačke vojske, koja se upravo formirala, ali je doživio potpuni neuspjeh.
Kozaci su krajnje negativno odreagirali na mogućnost da u borbi protiv boljševika stupe u savez s „bijelima“, na čijem čelu je bio bivši zapovjednik ruske armije general Mihail Alekseev, a mnogi se uopće nisu željeli boriti i prelazili su na stranu „crvenih“.
29. siječnja 1918. na sjednici donske „bijele“ vlade Kaljedin je utvrdio da za obranu od „crvenih“ on ima samo 147 bajuneta (!), odrekao se zvanja atamana i istog dana poginuo (najčešće se spominje verzija samoubojstva).
Bijela armija je napustila Donsku oblast, te su kontrolu na tom teritoriju preuzeli „crveni“ kozaci Nikolaja Golubova i odredi crvenogardijaca.
Tada je proglašena Donska Sovjetska Republika (DSR), kao dio Sovjetske Rusije.”
“Za razliku od Staljina, Trockog i Sverdlova, Lenjin je bio protiv politike „raskozačivanja“.”
“Ta republika, međutim, nije dugo opstala.
Već tijekom prvih tjedana sovjetske vlasti nastalo je dvovlašće.
S jedne strane nalazili su se „crveni“ kozaci koji su zauzeli Novočerkask i na čijem čelu je bio Golubov, a s druge rukovodstvo DSR-a i predsjednik Savjeta komesara, kozak-boljševik Fedor Podtelkov u Rostovu na Donu.
Golubovljevi „crveni“ kozaci nisu podržavali DSR po pitanju represija protiv kozaka koji su surađivali s Kaljedinovom vlašću, kao ni protiv „gradske inteligencije“.
Crvenogardijci su organizirali strijeljanja i preraspodjelu zemlje, a isto to su u njihovo ime često činile i obične bande. Zbog toga su od ožujka 1918. posvuda na kozačkom teritoriju jedan za drugim izbijali ustanci.
Pobunjeni kozaci u ožujku 1918. likvidirali su DSR i objesili Podtelkova.
Zapovjedništvo Crvene armije hitno je evakuirano u Caricin (današnji Volgograd).”
“Krasnov i „bijeli“ teror”
“Kozački teritoriji su 1922., nakon osnivanja SSSR-a, pripali Ruskoj SFSR bez prava na autonomiju.”
“Znatan dio bivše DSR u srpnju 1918. bio je u rukama Njemačkih trupa koje su okupirale i susjednu Ukrajinu, a u kolovozu je dospio pod kontrolu generala Krasnova i njegovih jedinica, koje su brojale od 17 do 60 tisuća vojnika.
On je proglasio nezavisnu Kozačku državu pod nazivom Svevelika Vojska Donska, ukinuo je sve dekrete Privremene vlade i sovjetskih vlasti, objavio totalnu mobilizaciju i uspostavio savezničke odnose s Njemačkom.
U novu Donsku vojsku su, osim kozaka, primani i bivši carski oficiri, kao i seljaci, kojima je obećano da će dobiti zemlju i zvanje kozaka.
Njemačka je dostavljala Krasnovu naoružanje i municiju, a obećala je i da će priznati samostalnost budućeg „slobodnog“ Kubanja, Astrahanja i Sjevernog Kavkaza.”
“No, protiv pristalica Krasnova i Dobrovoljačke armije na strani Crvene armije i dalje se bori 14 kozačkih pukova pod vodstvom kozaka Filipa Mironova i Fedora Blinova i Ukrajinca Borisa Dumenka.”
“Krasnov je na teritoriji nove države organizirao pravi teror protiv „crvenih“ kozaka i simpatizera „crvenih“ među kozacima, radnicima, seljacima i intelektualcima.
Sudeći po rezultatima suvremenih fundamentalnih istraživanja kozačkog pitanja čiji su autori Pavel Golub i Leonid Futorjanski, „krasnovci“ su strijeljali 25 do 40 tisuća kozaka, dok je oko 30 tisuća srodnika i pomagača „crvenih kozaka“ lišeno kozačkog statusa i protjerano s teritorija Vojske Donske. Jedinice Krasnovljeve vojske pročule su se i po brutalnim napadima na sela Saratovske i Voronješke gubernije, koja su se nalazila na „crvenom“ teritoriju.”
“Djelovanje generala Krasnova odlučno je osudio i general Anton Denikin, zapovjednik „bijele“ Dobrovoljačke armije.
On je optužio Krasnova za „izdaju“ i „šurovanje s neprijateljem“ (Njemačkom), kao i za „separatizam“ i neprihvaćanje zajedničke borbe protiv boljševika.”
“Kapitulacija Njemačke u studenom 1918. dovela je Krasnova i njegovu armiju u veoma tešku situaciju.
Crvena armija je krajem prosinca 1918. otpočela ofenzivu i demoralizirana Donska armija počela se osipati i raspadati.
U veljači 1919. pod Denikinovim pritiskom Krasnov podnosi ostavku i odlazi u Estoniju, a ostaci njegove vojske stapaju se s Dobrovoljačkom vojskom.”
“Kasnije je tijekom 1919. teritorij Dona više puta prelazio iz ruke u ruku protivnika.
Osim „crvenih“ i „bijelih“, u građanskom ratu sudjelovale su i neregularne kozačke i seljačke vojne formacije „zelenih“. To su bili odredi samoobrane, anarhisti, eseri (pripadnici nekada utjecajne nemarksističke socijalističke partije) i bande običnih kriminalaca.”
“U prvoj polovini 1920. konačno je razbijena Denikinova Dobrovoljačka vojska (i unatoč svesrdnoj pomoći koju je dobivala od Antante), a vojnici koji su preostali položili su oružje i sklopili dogovor o kapitulaciji sa „crvenima“, ili su evakuirani u inozemstvo.”
“Tako je Svevelika Vojska Donska prestala postojati.”
„Raskozačivanje“
“Boljševici su postupno zauzimali kozačke teritorije i početkom 1919. otpočeli su takozvanu politiku „raskozačivanja“, tj. likvidaciju kozaštva kao staleža, kao što su to učinili i s drugim „reakcionarnim“ staležima: plemstvom i svećenstvom.
Tu politiku su odobrili mnogi boljševički autoriteti, između ostalih i Lav Trocki, Jakov Sverdlov i Josif Staljin, koji je smatrao da su kozaci „baza kontrarevolucije“ i predlagao „potpuno istrebljenje kozačkih starješina i svih kozaka koji su bili posredno ili neposredno umiješani u borbu protiv sovjetske vlasti“.
S druge strane, „crvenom“ kozaštvu je obećana „svestrana podrška“.
"Raskozačivanje“ je podrazumijevalo strijeljanja, konfiskaciju imovine i namirnica, zatvaranje, uzimanje talaca, spaljivanje pobunjenih kozačkih sela i preseljavanje siromašnih seljaka iz centralnih gubernija na kozačka imanja, kako nebi bilo nijednog teritorija s kompaktnim kozačkim stanovništvom.
Na terenu se takva politika često svodila na masovnu nepotrebnu brutalnost i ubijanje nevinih ljudi.
„Posebna istražna komisija za ispitivanje zločina boljševika“ generala Denikina tvrdila je da je u boljševičkim kaznenim ekspedicijama 1918.–1819. strijeljano 5.598 ljudi, od toga 3.442 na Donu i 2.142 na Kubanju i u Stavropolju, kao i da su represijama i strijeljanju bile izložene desetine tisuća kozaka i u drugim regijama.
Naravno, ove brojke komisije „bijelog“ generala mnogi povjesničari ne smatraju objektivnim, no vjerodostojni podaci danas ne postoje.
Ipak, čak i one govore protiv suvremenih mitova o „milijunima“ strijeljanih „bijelih“ kozaka.”
“Među onima koji se nisu slagali s koncepcijom „raskozačivanja“ bili su „crveni kozaci“, a i sam Vladimir Lenjin: „uplitanje u svakodnevni život kozaka“ i „teror“ na kozačkoj zemlji on je okarakterizirao kao nešto „nedopustivo“. Kasnije je Lenjin priznao da je „bilo grešaka“.”
“Nakon Građanskog rata”
“Nakon pobjede boljševika u Ruskom građanskom ratu situacija na kozačkim teritorijima donekle se stabilizirala.
Intenzitet antikozačke politike je jenjavao, pogotovo zbog priznanja koje je „crveno kozaštvo“ dobilo za značajan doprinos pobjedi u Građanskom ratu.
Ipak, kozaštvo prestaje postojati kao stalež, a njegovi teritoriji 1922. nakon osnivanja SSSR-a pripali su Ruskoj SFSR bez prava na autonomiju (unutar RSFSR između ostalog su pripojene i kavkaskim autonomijama), te Ukrajinskoj i Kazaškoj SSR.
Doduše, u nekim bivšim kozačkim regijama formirani su kozački seoski sovjeti na razini lokalne samouprave, i to usporedo s drugim etničkim (!) seoskim sovjetima.
Kozaci su se zajedno sa seljacima od kraja 1920-ih ponovo našli na udaru zbog kolektivizacije, no o tome će biti riječi u sljedećem dijelu serije Ruskog vjesnika posvećenog kozacima.” – Autor: Igor Grekov.
Šiljak Boris
Dobro jutro i ugodan dan,
OBRANA OD POPLAVA mora se provoditi iz RH proračuna, a ne iz EU-ovih “fondova” – EU je pod drugim imenom bio agresor na Slavenski RH u Drugom svjetskom ratu, a i danas se želi proširiti na Slavensku RH, uz pomoć Manjina – Nacionalista.
BiH, RH, UKRAJINA: EU i Srbija se ni jučer nisu uspjele proširiti na BiH i RH !
POSTOJNA, KOPAR: Slovenija se ni jučer nije povukla iz Slavenske Zapadne Istre, iako je poražena i u Drugom svjetskom ratu, kao i u Domovinskom ratu.
BiH “RS”, BOKA KOTORSKA, VOJVODINA: Srbija se ni jučer nije povukla iz BiH “RS”, niti iz Vojvodine, a Crna Gora se nije povukla iz Boke, mada su poražene i u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu.
DNEVNIK 2: BiH NAPALA I TURSKA: Novinar Josip Šarić (Dnevnik 2) je točno primijetio kako Turska u Turskoj prosvjede zabranjuje, dok se u BiH zalaže za prosvjede ?! –
To je još jedan dokaz “vječnog” saveza Zapada i Turske – naravno da se Turska želi obračunati s BiH Slavenskim Ijekavcima, naravno da želi opet 90.-te.
Bekir Izetbegović, SDA, koji je pozvao Turskog premijera, očito se isto želi obračunati sa Ijekavskim BiH Slavenima, jer se, kao i Srbija, jako boji politike “jedan čovjek-jedan glas”, iz razloga što su BiH Slavenski Ijekavci brojniji od Bošnjaka i Ekavskih Hrvata i Srba (“tri konstitutivna naroda”) – pretpostavljam kako ni u Ustavu BiH nije naveden Ijekavski Slavenski BiH Narod kao Većinski narod, nije naveden uopće, kao što što nema Ijekavskih RH Slavena u RH Ustavu, a tako, pretpostavljam, niti u Ustavu Slavenskog Ijekavskog RF-a nema Ijekavskih RF Slavena (IZBRISANI NAROD) ?!
ZASJEDANJE SABORA, POZICIJA, OPOZICIJA: Tko izgubi na izborima nema pravo sjediti u Saboru, Gradskim i Županijskim skupštinama i Vijećima, nema pravo na plaće iz Proračuna.
Kod nas je to itekako potrebno, jer Opoziciju čine Monarhisti-Nacionalisti, koji s Privatnim sektorom otimaju Dobit poduzećima, i ne ulažu ga za Industrijalizaciju i Društveni, socijalni razvitak, koji se Republikancima i UN-u suprotstavljaju s Biblijom, “demokracijom” i “tranzicijom”.
ZASJEDANJE SABORA: REPUBLIKA I MONARHIJA
Na raspravi o izvještaju Zavoda za mirovinsko osiguranje zastupnik SDP-a Nenad Stazić je ustvdio kako je HDZ nemilosrdno bacao u penziju sve koji nisu Hrvati, sve koji su “komunjare”, a potom je preuzimao poduzeća, čiji su se radnici borili protiv Agresora, prisvojio si nekretnine, i radnike koji su se vratili s ratišta otjerao u penziju – toj se replici suprotstavio zastupnik HDSSB-a Dražen Đurović, koji je, ne ulazeći u polemiku sa zastupnikom Nenadom Stazićem, ustvrdio kako je “demokracija” došla na vlast, i kako se provodi “tranzicija” – tom se govoru suprotstavio Đurovićev stranački kolega Boro Grubišić, osudivši privatizacije!
ZASJEDANJE SABORA: PRORAČUN I ZAKLADE
IZVJEŠTAJ “Hrvatske zaklade za znanost” akademika Vretenara podržao je i zastupnik SDP-a Domagoj Hajduković, kao i samu zakladu kao takvu, mada je u raspravi nakon izvještaja “Nacionalnog vijeća za znanost”, a taj je izvještaj prethodio izvještaju “Hrvatske zaklade”, jako iskritizirao ZAKLADE kao takve, jer one previše ulažu u nekretnine …, a premalo za znanstvene projekte – poslije se je predomislio, i branio zaklade kao takve – sve treba plaćati iz Proračuna, u ovom slučaju iz Ministarstva za obrazovanje.
USKOK ZA KORUPCIJU OPTUŽIO “LOKALNE ŠERIFE” !
ŠKOLE I POMOĆNO OSOBLJE, SPREMAČICE, DOMARI, KUHARI, PRIVATNI SEKTOR: Vlada planira pomoćno osoblje prebaciti u “privatni sektor”, a tome se protive sindikalisti Spomenka Avberšek i Željko Stipić !
NAJVEĆI PARTNERI RH: Slavenskoj RH najveći je partner BiH, a “Hrvatskoj RH” je najveći partner Slovenija – i u “Hrvatskoj RH” većinu čine Ijekavski RH Slaveni – o sastanku Saborskog odbora i zastupnika Igora Rađenovića sa Slovenskom predsjednicom Odbora za gospodarstvo Slovenskog parlamenta Alenkom Pavlic.
Zastupnica Alenka Pavlic obmanula je Javnost kako Slovenija ima more – o razvoju turizma “na jednoj i drugoj strani” ? (HTV TTXT 128/Hina) –
Slovenija je poražena od Ijekavskih Slavena i u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu, i zato se mora povući iz Postojne i Zapadne Istre, Kopra.
AZIJA (KINA, INDIJA …) JE ODUVIJEK NAJVEĆE TRŽIŠTE NA SVIJETU ! -
EU OBMANJUJE JAVNOST DA SU “NAJVEĆE TRŽIŠTE NA SVIJETU" – EU, Jose Manuel Barroso, prijeti Švicarskoj protjerivanjem Švicaraca iz EU-a i Njemačke ?! (HTV TTXT 183/HRT/Hina).
RF, UKRAJINA (BiH, RH, VOJVODINA, BOKA KOTORSKA), EU/SAD:
SLAVENSKI IJEKAVSKI RF je više puta upozorio Zapad da se ne miješa u unutrašnje poslove Ukrajine.
Svi stanovnici RF-a znaju da iza propalog državnog udara u Ukrajini stoji Zapad (a ne samo njihove tajne službe), jer to Zapad ni ne krije, jer želi uvjeriti Svijet/UN kako ima na to pravo, jer su oni “većina” (tako tvrdi Nacionalist Kličko), a nisu, već su to Ukrajinski Ijekavski Slaveni.
Sociolozi “Sveruskog instituta javnog mnijenja” uopće ne priznaju Većinski Ijekavski Slavenski RF narod, već priznaju samo Ekavske Ruse/Rose ?! -
Ni u RH i u BiH, kao ni u Boki Kotorskoj i Vojvodini Ijekavski Slaveni, uskoci, nisu priznati kao Narod od Manjinskih Hrvata, Srba, Crnogoraca, Bosanaca (koji žive s nama u BiH, Boki Kotorskoj i RH), a još manje kao Većina, i nema nas u Ustavu.
U nastavku prenosim što Portal “Ruski vjesnik” piše na Ijekavsko-štokavskom Slavenskom jeziku, koji jezik Portal smatra “Hrvatskim”, mada je to Slavenski jezik, jer Slaveni su Ijekavci, a Hrvati Ekavci.
Portal “Ruski vjesnik”: “Gotovo polovina Rusa smatra da iza nereda u Ukrajini stoji Zapad” (?)
13:53 10. veljača 2014.
“Većina stanovnika Rusije prati događaje u Ukrajini (73%), gotovo polovina (45%) smatra da su proteste isprovocirale zapadne tajne službe, pišu sociolozi Sveruskog instituta javnog mnijenja.”
“Prema anketi, trećina ispitanika (33%) je uvjerena da je trenutna politička situacija rezultat utjecaja različitih klanova. Još 22% smatra da je to pokušaj opozicije da izvrši revoluciju, samo 19% smatra da su događaji u Ukrajini narodni ustanak, prenosi RIA Novosti.”
“Istovremeno političku situaciju u Ukrajini pažljivo prati 26% Rusa, gotovo polovina (46%) s vremena na vrijeme nešto sazna o posljednjim vijestima. 27% ispitanika ne prati događaje.”
“Prema podacima ankete, 22% Rusa vjeruje u to da je glavni cilj sudionika mitinga i demonstracija ostavka vlade, 17% ispitanika smatraju da se organizatori masovnih nastupa bore da preotmu vlast. Svaki deset ispitanik (10%) vidi u događajima pokušaj demonstranata da utječu na odluku vlasti o integraciji s EU-om. 5% sudionika ankete smatra da je cilj demonstranata želja da se promjeni život običnih građana, 3% ispitanika smatra da demonstranti pokušavaju izraziti svoje mišljenje, te da 3% se bori za pravednost i red.” (Portal “Ruski vjesnik”, sociolozi “Sveruskog instituta javnog mnijenja).
REPUBLIKA - KOLEKTIV, MONARHIJA-“SELJAŠTVO”
Kako u RF, tako i u RH, te u BiH, Boki Kotorskoj i Vojvodini, svugdje gdje Većinu čine Ijekavski Slaveni, industrijalizacija u privredi i poljoprivredi se provodi na način da upravljači za pošten i dobar rad plaćaju pošteno i osiguravaju smještaj, kako u poduzećima, tako i u PIK-ovima (poljoprivredno-industrijskim kombinatima), tako i u Zadrugama. Manjinski Narodi, u RF-u Ekavski Rusi,Rosi i njihovi istomišljenici, poput Kozaka …, suprotstavljaju nam se sa “seljaštvom” – Feudalizmom, ne plaćajući pošteno za pošteni rad, već otimajući dobit koju je stvorio Kolektiv – takav način izaziva nemire, neslogu, netrpeljivost, i to Ijekavski Slaveni oduvijek izbjegavaju, plaćajući dobro sve zaposlenike, a ne davajući “bonuse”, koje si dijele kapitalisti – feudalci.
U RF-u se i dalje piše kako se u Prvom svjetskom ratu, nakon što su poražene Centralne sile, vodio “Građanski rat”, mada je Antanta aktivno sudjelovala u agresiji na (od 1918.) SSSR, a pomagali su joj Ruski,Roski Monarhisti i Kozaci, i zato je to i bila strana intervencija, jer su Antantu činile SAD, Velika Britanija i Francuska, a u agresiji je sudjelovala i poražena Njemačka vojska, kao “dobrovoljci”.
Evo kako o PRVOM SVJETSKOM RATU, o SSSR-u I CRVENOJ ARMIJI, O ANTANTI I CENTRALNIM SILAMA, o Kozacima (…) piše Igor Grekov, a prenosi Portal “Ruski vjesnik”:
Drugi dio:
11. veljača 2014.
Igor Grekov:
“Tihi Don Ruskog građanskog rata, ili kompleksna priča o „crvenim“ i „bijelim“ kozacima:
Ruski vjesnik predstavlja drugi dio svoje serije članaka o kozacima.
Objektivna slika sudbine kozaka u Ruskom građanskom ratu posebno je stradala od pojednostavljivanja i pretjerivanja.
A istina je, kao i uvijek, veoma kompleksna...”
“Ruski građanski rat, koji se vodio od 1918. do 1922./23., jedan je od najsloženijih i najproturječnijih perioda u povijesti Rusije, i tim prije u povijesti kozaka.
Kozaci su se našli u vrtlogu tragičnih događaja koji su uslijedili nakon Oktobarske revolucije 1917.
Oni su se u tom sukobu borili s obje strane i često su prelazili na stranu dojučerašnjeg neprijatelja, trpjeli represije trenutnog pobjednika i sami podvrgavali represijama pobijeđene.
Uz sve to treba dodati da je dosta suprotnosti i sukoba bilo i u samim redovima „bijelih“ i „crvenih“, da su se kozaci često sukobljavali sa stanovništvom, koje nije bilo kozačko, i da su zemlje sudionice Prvog svjetskog rata, tj. Njemačka i zemlje Antante, u vojnoj intervenciji na području Rusije, koristile kozake za svoje ciljeve.”
“Politička situacija u Ruskom carstvu 1917. godine iz dana u dan postajala je sve lošija.
Vojska je na zapadnim frontovima trpjela poraze i gubila kontrolu nad ljudstvom, a borbena spremnost sve je više slabila. Nakon Februarske revolucije car Nikolaj II. je abdicirao i Rusija je proglašena buržoaskom parlamentarnom republikom, no to nije bilo dovoljno da se situacija stabilizira.
Privremena vlada na čelu s Aleksandrom Kerenskim, koji je proglasio „rat protiv Njemačke do konačne pobjede“, u jesen 1917. potpuno je izgubila podršku vojske.
Tako su boljševici 7. studenog (25. oktobra po julijanskom kalendaru), praktički bez borbe, izvršili novu, socijalističku, Oktobarsku revoluciju.”
“Treba reći da je odnos većine kozaka prema novoj, „crvenoj“ vlasti krajem 1917. bio blagonaklon ili bar neutralan.
Prvi boljševički dekreti ostavili su na kozake dobar dojam, jer su im najzad, nakon dugotrajnog rata, omogućili da se vrate u svoja sela („stanice“).
Imanja običnih kozaka su, prema Lenjinovom Dekretu o zemlji, ostala u njihovom vlasništvu.
Obećano je potpuno neuplitanje u pitanja kozaštva, ako ne bude protivljenja sovjetskoj vlasti.
Boljševici ni sami nisu željeli ulaziti u konflikt s dobro naoružanim i obučenim kozačkim jedinicama.
S druge strane, radnici i seljaci (tj. staleži u čije ime je izvedena Revolucija), bili su negativno nastrojeni prema kozacima, kao i internacionalna inteligencija koja je bila na vlasti, prvenstveno zbog privilegiranog položaja kozaka i njihovog vjernog služenja caru (naime, ti isti kozaci su gušili nerede i pobune radnika, rastjerivali demonstracije i sprovodili osuđenike na robiju).
Zato su se kozački starješine u cijeloj Rusiji snažno usprotivili boljševicima i oštro odreagirali na događaje u Petrogradu. Oni su doživjeli boljševičku ideologiju kao opasnost za vlastiti opstanak, jer su shvatili da će biti svrstani među „ugnjetavače“.”
“Kaljedin i Donska Sovjetska Republika”
“Boljševicima je krajem 1917. pružila otpor glavna kozačka autonomija na Donu, a na čelo otpora stao je heroj Prvog svjetskog rata, general Aleksej Kaljedin.
On je pokušao spriječiti nadiranje „crvenih“ uz pomoć „bijele“ Dobrovoljačke vojske, koja se upravo formirala, ali je doživio potpuni neuspjeh.
Kozaci su krajnje negativno odreagirali na mogućnost da u borbi protiv boljševika stupe u savez s „bijelima“, na čijem čelu je bio bivši zapovjednik ruske armije general Mihail Alekseev, a mnogi se uopće nisu željeli boriti i prelazili su na stranu „crvenih“.
29. siječnja 1918. na sjednici donske „bijele“ vlade Kaljedin je utvrdio da za obranu od „crvenih“ on ima samo 147 bajuneta (!), odrekao se zvanja atamana i istog dana poginuo (najčešće se spominje verzija samoubojstva).
Bijela armija je napustila Donsku oblast, te su kontrolu na tom teritoriju preuzeli „crveni“ kozaci Nikolaja Golubova i odredi crvenogardijaca.
Tada je proglašena Donska Sovjetska Republika (DSR), kao dio Sovjetske Rusije.”
“Za razliku od Staljina, Trockog i Sverdlova, Lenjin je bio protiv politike „raskozačivanja“.”
“Ta republika, međutim, nije dugo opstala.
Već tijekom prvih tjedana sovjetske vlasti nastalo je dvovlašće.
S jedne strane nalazili su se „crveni“ kozaci koji su zauzeli Novočerkask i na čijem čelu je bio Golubov, a s druge rukovodstvo DSR-a i predsjednik Savjeta komesara, kozak-boljševik Fedor Podtelkov u Rostovu na Donu.
Golubovljevi „crveni“ kozaci nisu podržavali DSR po pitanju represija protiv kozaka koji su surađivali s Kaljedinovom vlašću, kao ni protiv „gradske inteligencije“.
Crvenogardijci su organizirali strijeljanja i preraspodjelu zemlje, a isto to su u njihovo ime često činile i obične bande. Zbog toga su od ožujka 1918. posvuda na kozačkom teritoriju jedan za drugim izbijali ustanci.
Pobunjeni kozaci u ožujku 1918. likvidirali su DSR i objesili Podtelkova.
Zapovjedništvo Crvene armije hitno je evakuirano u Caricin (današnji Volgograd).”
“Krasnov i „bijeli“ teror”
“Kozački teritoriji su 1922., nakon osnivanja SSSR-a, pripali Ruskoj SFSR bez prava na autonomiju.”
“Znatan dio bivše DSR u srpnju 1918. bio je u rukama Njemačkih trupa koje su okupirale i susjednu Ukrajinu, a u kolovozu je dospio pod kontrolu generala Krasnova i njegovih jedinica, koje su brojale od 17 do 60 tisuća vojnika.
On je proglasio nezavisnu Kozačku državu pod nazivom Svevelika Vojska Donska, ukinuo je sve dekrete Privremene vlade i sovjetskih vlasti, objavio totalnu mobilizaciju i uspostavio savezničke odnose s Njemačkom.
U novu Donsku vojsku su, osim kozaka, primani i bivši carski oficiri, kao i seljaci, kojima je obećano da će dobiti zemlju i zvanje kozaka.
Njemačka je dostavljala Krasnovu naoružanje i municiju, a obećala je i da će priznati samostalnost budućeg „slobodnog“ Kubanja, Astrahanja i Sjevernog Kavkaza.”
“No, protiv pristalica Krasnova i Dobrovoljačke armije na strani Crvene armije i dalje se bori 14 kozačkih pukova pod vodstvom kozaka Filipa Mironova i Fedora Blinova i Ukrajinca Borisa Dumenka.”
“Krasnov je na teritoriji nove države organizirao pravi teror protiv „crvenih“ kozaka i simpatizera „crvenih“ među kozacima, radnicima, seljacima i intelektualcima.
Sudeći po rezultatima suvremenih fundamentalnih istraživanja kozačkog pitanja čiji su autori Pavel Golub i Leonid Futorjanski, „krasnovci“ su strijeljali 25 do 40 tisuća kozaka, dok je oko 30 tisuća srodnika i pomagača „crvenih kozaka“ lišeno kozačkog statusa i protjerano s teritorija Vojske Donske. Jedinice Krasnovljeve vojske pročule su se i po brutalnim napadima na sela Saratovske i Voronješke gubernije, koja su se nalazila na „crvenom“ teritoriju.”
“Djelovanje generala Krasnova odlučno je osudio i general Anton Denikin, zapovjednik „bijele“ Dobrovoljačke armije.
On je optužio Krasnova za „izdaju“ i „šurovanje s neprijateljem“ (Njemačkom), kao i za „separatizam“ i neprihvaćanje zajedničke borbe protiv boljševika.”
“Kapitulacija Njemačke u studenom 1918. dovela je Krasnova i njegovu armiju u veoma tešku situaciju.
Crvena armija je krajem prosinca 1918. otpočela ofenzivu i demoralizirana Donska armija počela se osipati i raspadati.
U veljači 1919. pod Denikinovim pritiskom Krasnov podnosi ostavku i odlazi u Estoniju, a ostaci njegove vojske stapaju se s Dobrovoljačkom vojskom.”
“Kasnije je tijekom 1919. teritorij Dona više puta prelazio iz ruke u ruku protivnika.
Osim „crvenih“ i „bijelih“, u građanskom ratu sudjelovale su i neregularne kozačke i seljačke vojne formacije „zelenih“. To su bili odredi samoobrane, anarhisti, eseri (pripadnici nekada utjecajne nemarksističke socijalističke partije) i bande običnih kriminalaca.”
“U prvoj polovini 1920. konačno je razbijena Denikinova Dobrovoljačka vojska (i unatoč svesrdnoj pomoći koju je dobivala od Antante), a vojnici koji su preostali položili su oružje i sklopili dogovor o kapitulaciji sa „crvenima“, ili su evakuirani u inozemstvo.”
“Tako je Svevelika Vojska Donska prestala postojati.”
„Raskozačivanje“
“Boljševici su postupno zauzimali kozačke teritorije i početkom 1919. otpočeli su takozvanu politiku „raskozačivanja“, tj. likvidaciju kozaštva kao staleža, kao što su to učinili i s drugim „reakcionarnim“ staležima: plemstvom i svećenstvom.
Tu politiku su odobrili mnogi boljševički autoriteti, između ostalih i Lav Trocki, Jakov Sverdlov i Josif Staljin, koji je smatrao da su kozaci „baza kontrarevolucije“ i predlagao „potpuno istrebljenje kozačkih starješina i svih kozaka koji su bili posredno ili neposredno umiješani u borbu protiv sovjetske vlasti“.
S druge strane, „crvenom“ kozaštvu je obećana „svestrana podrška“.
"Raskozačivanje“ je podrazumijevalo strijeljanja, konfiskaciju imovine i namirnica, zatvaranje, uzimanje talaca, spaljivanje pobunjenih kozačkih sela i preseljavanje siromašnih seljaka iz centralnih gubernija na kozačka imanja, kako nebi bilo nijednog teritorija s kompaktnim kozačkim stanovništvom.
Na terenu se takva politika često svodila na masovnu nepotrebnu brutalnost i ubijanje nevinih ljudi.
„Posebna istražna komisija za ispitivanje zločina boljševika“ generala Denikina tvrdila je da je u boljševičkim kaznenim ekspedicijama 1918.–1819. strijeljano 5.598 ljudi, od toga 3.442 na Donu i 2.142 na Kubanju i u Stavropolju, kao i da su represijama i strijeljanju bile izložene desetine tisuća kozaka i u drugim regijama.
Naravno, ove brojke komisije „bijelog“ generala mnogi povjesničari ne smatraju objektivnim, no vjerodostojni podaci danas ne postoje.
Ipak, čak i one govore protiv suvremenih mitova o „milijunima“ strijeljanih „bijelih“ kozaka.”
“Među onima koji se nisu slagali s koncepcijom „raskozačivanja“ bili su „crveni kozaci“, a i sam Vladimir Lenjin: „uplitanje u svakodnevni život kozaka“ i „teror“ na kozačkoj zemlji on je okarakterizirao kao nešto „nedopustivo“. Kasnije je Lenjin priznao da je „bilo grešaka“.”
“Nakon Građanskog rata”
“Nakon pobjede boljševika u Ruskom građanskom ratu situacija na kozačkim teritorijima donekle se stabilizirala.
Intenzitet antikozačke politike je jenjavao, pogotovo zbog priznanja koje je „crveno kozaštvo“ dobilo za značajan doprinos pobjedi u Građanskom ratu.
Ipak, kozaštvo prestaje postojati kao stalež, a njegovi teritoriji 1922. nakon osnivanja SSSR-a pripali su Ruskoj SFSR bez prava na autonomiju (unutar RSFSR između ostalog su pripojene i kavkaskim autonomijama), te Ukrajinskoj i Kazaškoj SSR.
Doduše, u nekim bivšim kozačkim regijama formirani su kozački seoski sovjeti na razini lokalne samouprave, i to usporedo s drugim etničkim (!) seoskim sovjetima.
Kozaci su se zajedno sa seljacima od kraja 1920-ih ponovo našli na udaru zbog kolektivizacije, no o tome će biti riječi u sljedećem dijelu serije Ruskog vjesnika posvećenog kozacima.” – Autor: Igor Grekov.
Šiljak Boris
Primjedbe
Objavi komentar